Prvo smo posjetili Roč, gradić sunca, ptica i ljudi dobre volje. Taj je gradić u srednjemu vijeku bio granična utvrda što je vidljivo po dobro sačuvanom bedemu i 5 kula koje ga okružuju. Danas broji 180 žitelja, a  njegov najpoznatiji stanovnik bio je Juri Žakan. O njegovu se životu ne zna gotovo ništa. Međutim, poznat je po glagoljskom zapisu na posljednjem listu rukopisnoga Misala kneza Novaka, u kojem navješta napredovanje hrvatskoga tiska riječima: »Vita, vita, štampa naša gori gre. / Tako ja oću da naša gori gre. / 1482. meseca ijuna 26. dni / to bě pisano v grade Izule. /To pisa Juri Žakan iz Roča. / Bog mu pomagai i vsem ki mu dobro otě.« Sigurno se to odnosilo na prvotisak glagoljskog misala iz 1483. Zapis je sastavio u Izoli, šest mjeseci prije nego što je misal izašao iz tiska.

U Roču smo obišli crkvu posvećenu svetom Antunu Pustinjaku, a bez daha nas je ostavio pogled s poznatog ročkog vidikovca Želimira Janeša, kipara koji je izradio spomen-obilježja u Aleji glagoljaša.

Na samome kraju posjetili smo jedinstveno mjesto, Glagoljsku tiskaru "Juri Žakan", smještenu kod ročkih Velih vrata. Ta je tiskara jedino mjesto na kugli zemaljskoj na kojemu se meštrijom kakvom su tiskane inkunabule, ali i sva ostala izdanja, tekstovi mogu tiskati pomičnim glagoljskim slovima. Tamo nam je gospodin Vladimir Pernić otkrio da se u prostoriji današnje tiskare nekada nalazila oružarnica, a budući da se danas Roč brani kulturom, u tu su prostoriju osnivači katedre Čakavskoga sabora 2000. godine instalirali tiskarsku prešu, kopiju Gutenbergove pritiskalnice.

Na putu od Roča do Huma razgledali smo Aleju glagoljaša, spomen na razvojni put i povijesnu ukorijenjenost starog hrvatskoga pisma glagoljice među Hrvatima. Spomenik je podignut 1977. godine uz cestu između Roča i Huma dugu 7 kilometara. Aleju čini 11 spomen-obilježja posvećenih razvoju i očuvanju glagoljice.

Stigavši do zadnje postaje Aleje, Vrata Huma, ušli smo u najmanji grad na svijetu.  Nekada je Hum imao čak troja vrata. Danas su sačuvana samo ta glavna kroz koja ulazimo u gradić. Na vratima je 12 medaljona s prikazima iz života istarskoga seljaka. Kvake su napravljene u obliku rogova vola boškarina koji je simbol Istre.

Putovanje smo završili u Motovunu, drevnom istarskom akropolskom gradiću, smještenom na vrhu 277 metara visokomu brijegu. Uokolo Motovuna prostiru se vinogradi u kojima uspijevaju poznata istarska vina, dok je motovunska šuma, što se prostire kilometrima dolinom Mirne, stanište glasovitih podzemnih tartufa, koji se u ovome kraju vade uz pomoć posebno uvježbanih pasa. Osim po tartufima i vinu, Motovun je poznat i po brojnim manifestacijama koje se u njemu odvijaju. Najpoznatija je zasigurno Motovun film festival koji od samoga početka privlači veliku pozornost stručne i široke javnosti. I na kraju, moramo spomenuti Vladimira Nazora koji je proslavio Motovun svojom alegorijskom pripovijesti „Veli Jože“. To je Nazorovo djelo postalo toliko popularno da je dobri div Veli Jože postao, i do današnjeg vremena ostao, simbol Motovuna.

Budući da je Motovun bio posljednji gradić na našemu putovanju, u njemu smo imali najviše vremena za odmor. Nakon okrijepe sladoledima, sokovima, palačinkama i fritulama, puni dojmova krenuli smo kućama…